Ponavljanje istih obrazaca

Svake se godine sve, uglavnom, odvija po sličnom scenariju. Zagrebački kazališni život, barem onaj redovni, zamre oko 10. srpnja, institucionalna se kazališta zatvaraju, ansambli odlaze na odmor ili sudjeluju na ljetnim festivalima, u pravilu na obali. Kazalište u glavnom gradu preživljava tek na nekoliko ljetnih događanja, među kojima je svakako najmasovnije Zagrebačko histrionsko ljeto. Kazalište na otvorenom Glumačke družine Histrion pod Prišlinovom kulom na zagrebačkoj Opatovini ne mijenja svoj tradicionalni recept. Producira se jedna predstava, redovito u slogu pučkog kazališta naslonjenog na vrlo slobodne obrade klasičnih djela (dramske) književnosti, koja se onda neumorno reprizira skoro dva mjeseca pred velikim i, najčešće, punim gledalištem. Među autorima čija su djela često služila kao podloga za histrionske ljetne adaptacije svakako je Carlo Goldoni. Venecijanski komediografski klasik svojim djelima pruža idealan predložak za lokalizacije univerzalnih karaktera tipičnih za pučku komediju.

Denis Bosak sveprisutan je kao Štef, konobar i nerealizirani komičar koji počesto preuzima ulogu „majstora ceremonije” / Snimila Ines Novković

Nakon prošlogodišnje Gostioničarke Mirandoline, koja je postala Krčmarica Purgerica, ovaj puta izabrana je druga dobro poznata Goldonijeva komedija – La bottega del cafè. Slavna po svojim živopisnim prikazima tipičnog mediteranskog, počesto i mitologiziranog „života na trgu“, bottega je na Opatovini kavana, kako i dolikuje mitskom mjestu te kavopijske institucije u srednjoeuropskom općekulturnom imaginariju. Kavanu vodi Rudi, sredovječni dobričina, kojem pomaže konobar Štef, brbljavi hiperaktivac koji bi želio postati komičarem. Niz je gostiju različitih profila, od nogometaša, preko novinara paparazza, do kladioničara, susjede karikaturalne pjevačice, putujuće trgovkinje iz Bosne, estradnog menadžera i mlade manekenke. Zaplet je ljubavni, u osnovnim crtama prenesen iz Goldonijeva predloška, shematičan, a pun obrata, upravo u tradiciji starog talijanskog majstora te ga, zapravo, nema smisla prepričavati. Ono što je u predstavi autorsko i dopisano uglavnom su (mikro)lokalizacije. Ima tu dijalekata i regionalizama, referenci na odmah prepoznatljive političke, sportske i druge aktualnosti, ali i ponekih zahtjevnijih komičarskih tehnika poput metateatra, autoreferencijalnosti i interakcija s publikom u prvim redovima.

Sastojci su, dakle, prisutni u odgovarajućim količinama, sve je na mjestu. No, Kavana na Opatovini ima i slabijih mjesta, čak i ako se mora razumjeti kako je horizont očekivanja publike na Opatovini uvelike zadan.

Slabosti osobito dolaze do izražaja u ritmu izvedbe, koji je vrlo spor i repetitivan. Struktura je razumljiva, svaki od likova mora dobiti svoje vrijeme u kavani i tako predstaviti svoj udio u zapletu i raspletu. No, je li baš nužno da se to ponavlja nekoliko puta, uz inzistiranje na istim komičkim obrascima unatoč razvoju radnje? Ponavljanja su osobito izražena u drugom dijelu predstave, kada se sve što se do tada odvilo na sceni rekapitulira pod Štefovim „vodstvom“. Nažalost, snažan je dojam kako Kavana na Opatovini počiva na dosjetkama koje se relativno brzo potroše, ne toliko tematski koliko sadržajno, te zato odaje dojam redundancije kako predstava napreduje.

U tradicionalnim obrascima komedije karaktera i situacije, a kakvi prevladavaju i u Goldonijevu predlošku i u histrionskoj adaptaciji, osobito je važna glumačka umješnost iznošenja vlastite uloge i njezinih komičnih potencijala. Ansambl Kavane na Opatovini tu je pokazao raznolike rezultate. Zlatko Ožbolt tako je poprilično neprimjetan kao vlasnik kavane Rudi. Njemu je sušta suprotnost Denis Bosak kao konobar Štef, sveprisutni lik koji počesto preuzima ulogu „majstora ceremonije“, u čemu je Bosak više pretjerivao nego nalazio mjeru. Matej Đurđević kao nogometaš Marko Angelek dobro je pogodio tipska obilježja svog karaktera, baš kao i Klara Fiolić kao manekenka Marisol. Marko Hergešić (novinar Romeo), Marija Kolb (pjevačica Samanta Lisac), Jakov Zovko (kladioničar Bepo) te Tomislav Dunđer (estradni menadžer Tarik) iznijeli su uglavnom karikaturalne zadatke ponešto slabije. Nancy Abdel Sakhi simpatična je u ulozi putujuće trgovkinje Jasmile.

Iako se, parafrazirajući nogometni žargon, što je svakako u duhu ove predstave, počesto govori kako se ekipa koja zabija golove ne mijenja, čini se kako bi u slučaju Kavane na Opatovini, kao i cijelog Zagrebačkog histrionskog ljeta, pokoja promjena dobro došla. Ne konceptualna, već sadržajna – u hrabrije i kompleksnije komičke obrasce. Najbolja godišta ove manifestacije upravo su ona koja su se na to odvažila. Trideset i deveto, nažalost, nije među njima.